Speleološki odsjek HPD "Željezničar"

Nije sve u Crnopcu – speleologija oko Ogulina

Detalji: Objavljeno 03 Rujan 2019; Napisao/la Matea Talaja

Ovo je trebao biti izvještaj s Crnopca, ali pošto su gromovi odlučili opet navaliti na Crnopac Lea nas je zaustavila u tom pothvatu. I tako smo odlučili subotu ipak provesti speleološki i krenuli smo navalno i ambiciozno.

Prva u planu je bila Martinka kod Gerova kraj Tounja jer Lea pokušava već mjesecima zavest ekipu na taj put. Priča je klasična, stara rupa iz 1956. godine koja nakon 10-ak metara završava sifonom. Kako se to istraživalo u ožujku nit vodilja je bila da te vode sada možda nema. I tako smo došli pred gigantsku vrtaču i zaputili se klizanjem prema dolje, jer je oprema gdje – u autu. Kiki se odmah u klasičnoj speleološkoj opremi – kratkoj majici zaputilo vidjeti jel' sifon još tu, a kako ga dugo nismo čuli pretpostavili smo da ga više nema. Ne Kikija, sifona. Nakon nekog vremena se vratio i donio dobre vijesti, nema ni prvog, ni drugog, a ni trećeg sifona – sve je suho. To je bio znak da Lea i ja krenemo u crtanje, a Kiki i Ruđo na drugi posao – pečenje roštilja kraj rupe. Martina je klasična špilja sa svime što može imati – drugi vertikalni ulaz, jezerca, blata, speleoteme, šišmiša, ružne bube, provlačenja, kanale i dvorane i u konačnici oko 50-ak metara. Taman pred kraj crtanja zaorilo se kanalima ''ROŠTILJ''. To je bio znak, završile smo crtanje, izašle van i na rubu vrtače piknikovali. S obzirom na to da je u vrtači bilo i smeća još jedna (ne)sretnica završila je u bazi Čistog podzemlja.
Kada smo se pošteno najeli krenuli smo u misiju broj dva. Obilazak potencijalne rupe za bazu ČP-a u Otoku Oštarijskom. Spustili smo se u mali kanjon pritoke Mrežnice koja s ostalim pritokama tvori izvorišni dio. Kanjon je bio suh, ali po tragovima i nanosima reklo bi se da se u određeno doba dobro zapuni vodom. Osim klasičnog smeća vamo-tamo i kanalizacijske cijevi drito u izvoru i ko fol speleološkog objekta zaputili smo se u misiju broj tri.
Misija broj ti već se nekoliko godina mota po glavama Željezničaraca i kopka mnoge znatiželjnike. Radi se o Luškoj špilji koju su naši članovi istraživali 2008. godine. Među njima je bio i Ruđo pa smo odlučili otići provjeriti u ovo suho doba je li sifon s jezerom još uvijek tamo. Naravno postojao je i mogući problem koji se naravno na kraju ostvario , a to je rampa na ulazu u makadam. Nastavak priče do špilje ide ovako u šortkatu: zaključana rampa, ''2 km'' makadama jednako 20 minuta hoda, drača, koprive, kupine, ograda, medvjeđe stope, puno komaraca i eto rupa. Sve je to trajalo sat i pol, ali nagrada je bila slatka. Luška špilja prekrasan je objekt još uvijek cijeli aktivan s velikim dvoranama i kanalima. Tu se isto javio mali problem, nismo imali transportne pa smo improvizacijom izumili novu tehniku jurišnog postavljanja koju apsolutno preporučamo. Pošto je bilo kasno i bližio se mrak i tko zna kakve životinjice bauljaju po šumi, odlučili smo brzo postaviti i vidjeti kakvo je stanje za dalje. Jezera nema, ali sifon je još tu, što ostavlja jedan pošten dan za dvije do tri ekipe da nacrtaju još 200njak metara novih dijelova i neistražene vertikale. Po završetku smo otabanali nazad, ovaj put malo brže jer nas je čekala piva u birtiji. Uz caje u birtiji i zalazak sunca zaputili smo se u Zagreb s motivom da se opet vratimo nazad.

Sudionici: Matea Talaja, Kristijan Hmura, Lea Ovčarić, Ruđer Novak