Speleološki odsjek HPD "Željezničar"

Crnopac (02.-04.11.2018.)

Za vikend 2.-4.11., dok je istovremeno jedna ekipa boravila u Sušiku, druga, peteročlana ekipa u sastavu Coki, Ruđer, Nicola, Stipe T. i Đerek, popela na vrhove Crnopca. Iz Zagreba smo krenuli u petak 2.11. ranije od uobičajenog vremena, oko 16:30h, kako bi se taj isti dan (noć) mogli popeti na Crnopac.

Većinu puta do Gračaca padala je kiša, s povremenim pauzama te ujedno i nadama da prestaje. Pri dostizanju zadnje postaje prije okretaljke kiša je i dalje padala pa smo vrlo teškoga srca sjeli na pivu u Zvonimiru. Nakon sat vremena pijuckanja pive te premišljanja upustiti se u drugu ili ne, kiša je napokon prestala pa smo se uputili prema okretaljci. Prvi ido ekipe (Coki, Ruđer, Nicola) polagano je krenula prema isturenom logoru oko 21:30, dok je drugi dio (Stipe i Đerek) krenuo sat vremena kasnije. Do logora dolazimo gladni i žedni oko 23:30, spuštamo ruksake, palimo vatru i provodimo još sat – dva razgovarajući prije spavanja. Iduće jutro poustajali smo se svi oko 8h i obavili sve uobičajene stavke prije akcije. U akcije smo krenuli oko 10-11h, podijeljeni u dvije ekipe. Članovi prve ekipe – Coki, Stipe, Đerek – krenuli su u rekognosciranje oko logora, sređivali logor te popodne pripremali odličan roštilj za večeru. Druga ekipa – Ruđer i Nicola – zaputila se prema naj udaljenijoj jami te ujedno i zadnjoj s popisa objekata pronađenih tijekom prvomajskog rekognosciranja u tom kvartu. Jama je od logora udaljena oko 350 m zračne linije, što se prema crnopačkim kriterijima prevodi u više od sat vremena hoda zbog potrebe zaobilaženja strmih i teško prohodnih grebena i ponikva (konkretno u ovom slučaju sat i 15 minuta). Jama Kikulja se nalazi u dnu manje ponikve. Ispred ulaza se spremamo, pokrivamo stvari radi potencijalne kiše, dijelimo uloge (Ruđer – postavljač/fotograf, Nicola – crtač) te krećemo u akciju. Oko 12-13h Ruđer je krenuo postavljati jamu, dok Nicola za to vrijeme crta jamu od ulaza. Bez poteškoća smo se spustili i nacrtali jamu do prvog dna, nakon kojega je slijedilo suženje koje je Ruđer, za vrijeme dok sam ja crtao, strpljivo klesao kako bi odvalio nos koji je ometao prolazak. Koliko god se trudio, debeli Ruđer nije nikako uspio proći, na što je došao mršavi Nicola i prošao za čas. Prostorija nakon suženja na žalost ili na sreću nije nigdje dalje vodila. Cijela akcija je odrađena uz povremena naslikavanja. Nakon nacrtane jame dubine cca 45 m i jednog improviziranog prsnog pojasa penjemo van te izlazimo po mraku oko 17-18h.

Spremamo se i ubrzo krećemo prema logoru. Put nazad bilo je teže prepoznati zbog mraka, ali smo ga pronašli te između 20 i 21h dolazimo u logor gdje zatečemo drugi dio ekipe u dubokoj meditaciji oko vatre nakon pojedene večere. Te večeri prepričavamo događaje te svi umorni od radnog dana odlazimo na spavanje oko 23 sata.
Drugi dan se Ruđer i Stipe, s Ruđerom ponovno u poziciji postavljača i fotografa i Stipom crtačem, spuštaju i odrađuju jamu Kulušića Oaza, dubine cca. 24m, u neposrednoj blizini logora. Akcije spremanja logora i crtanja jame završavaju skoro istovremeno oko pol 1, nakon čega se spremamo i odlazimo prema okretaljci.
Vrijeme nas je tijekom cijelog vikenda izuzetno dobro poslužilo – oblačno bez padalina s varirajućom temperaturom na logoru oko 10°C. To sve je, osim boravka na logoru, i svo hodanje činilo pogodnim za kratke rukave početkom studenog.
Na putu za Zagreb svraćamo u restoran Pino, a u Zagreb dolazimo oko osam – devet navečer (4.11.), s dva nacrtana objekta i odmorenim umovima za novi radni tjedan.