Speleološki odsjek HPD "Željezničar"

Otvaranje jesenske sezone na Crnopcu

Jesen na Crnopcu krenula je radno kao i uvijek. Nakon što smo se odmorili od logora i godišnjih napokon su na red došle manje vikend akcije. Ovaj vikend nabrijani novim elanom dvije ekipe otisnule su se na Crnopac, a kako je to izgledalo više u kratkim crticama u nastavku.

Medo brundo
U subotu (15.9.2018.) smo oko 13:30h krenuli s logora prema Jami špiljskog predatora. U ekipi su bili: Zrinka Matić, Pavao Babić, Lea Ovčarić, Anja Jarić i Nicola Rossi. Jama je prvotno pronađena te djelomično istražena na produženoj vikend akciji u proljeće kada je postavljena sve do prvog dna na oko 40 m dubine kada je nacrtana ulazna vertikala te manja dvorana kod prvog dna. U toj su akciji ostala dva upitnika, a ideja ove akcije je bila upravo njihovo istraživanje. Upitnici su se odnosili na jedan penj od cca 5-6 m, te uski prolaz na suprotnoj strani nakon drugog penja od cca 2,5 m. Oba penja je bilo moguće na siguran način slobodno ispenjati, što je i učinjeno, nakon čega su postavljena sidrišta samo na njihovim vrhovima kako bi se ostatak ekipe lakše popeo. Za to vrijeme se na vrhu dugog penja, na dijelu kod suženja, nastojalo proširiti otvor za prolaz u dublju vertikalu, ali zbog nedostatka druge bušilice i kladiva, za kojima je druga ekipa imala potrebe, nije bilo moguće nastaviti te je taj dio ponovno odgođen za iduću akciju. Nakon otpenjanog dijela uslijedila je vertikala cca 10-15 m gdje je, zabušeno sidrište kako bismo se s druge strane ponovno spustili u rupu. S te strane jama završava s dvije male prostorijice nakon spomenute vertikale, ali su kao utješna nagrada u njima pronađene kosti još jednog špiljskog predatora (medvjeda)! Nakon nacrtanog novo otkrivenog dijela, zaputili smo se van te uspješno izašli. Zadnji član ekipe izašao je malo prije 19h te smo se nakon kratkog spremanja, taman uz zadnje svijetlo dana, zaputili te došli do logora prije mraka.

Put prijateljstva
Kako smo ove godine većinom istraživali na dubini oko 300 m kod bivka, gornji dijelovi Oaze i njihovi upitnici ostali su za slatke i kratke vikend akcije. Ova prilika se činila kao jedna od tih. Ekipa sačinjena od Josipa, Kikija i Matee odlučila je pogledati u upitnik na -100 m dubine nakon suženja u velikoj dvorani. Tuba je u startu izgledala drugačije nego sve u Oazi, voda je tekla aktivno, iako je vani bilo suho, stijene su bile isprane i glatke i što je najvažnije napokon neki kanal koji meandrira. Cijeli kanal, Put prijateljstva, puno je manjih dimenzija nego ostali dijelovi jame, vertikale ne prelaze 13-ak m i stalno se izmjenjuju suženja i manje dvorane. Cijelim putem osjetili smo lagano strujanje zraka, ali nije to ništa neobično za Oazu u kojoj je stvarno promaha najveći neprijatelj. Spuštanjem na dno prve vertikale popeli smo se do meandra u vrhu dvorane u kojem je tekla voda. Prvo suženje u Oazi u kojem je bilo potrebno skinuti opremu za prolaz. Dok su neki malo lakše, a neki malo teže kao svrdlo prošli kroz meandar dugačak oko 5 m, izašli smo ponovno u dvoranu, tj. u dno zarušene vertikale. Iz nje se dalje pružao meandar u zadnju dvoranu. Završna dvorana također je zarušenje između dva meandra, ali meandar na kraju dvorane, većih dimenzija, na našu nesreću je bio također zarušen. Na stropu iznad meandra veliki broj koraloida upućivao je na aktivno strujanje zraka dok su se formirali. Međutim kanal je trenutno bio suh i strujanja zraka nije bilo ni za lijek. Biće da smo zakasnili da tu prođemo. Završili smo istraživanje, topografski snimili i zatvorili još jedan upitnika od 63 m u Oazi. Ništa, sad idemo dalje.