Speleološki odsjek HPD "Željezničar"

Avantura u kanjonu Tounjčice

Sve je počelo sredinom tjedna kada smo u iščekivanju vikenda „refresh-ali“ prognozu u nadi da će se kiša najavljena u nedjelju pomaknuti na ponedjeljak. Kako se vikend bližio, bilo je sve jasnije da neće biti ništa od dvodnevnih akcija na Crnopcu, Visočici… Ipak, bilo bi šteta da rubrika „planovi“ na sastanku ostane prazna budući da je vrijeme u subotu bilo kao stvoreno za boravak u prirodi. Izložene su dvije ideje. Vida, koji očito ne mari previše za lijepo vrijeme, ili je samo mazohist predlaže jednodnevnu akciju u Veternici. Cilj je odraditi predakciju u sklopu nastavka istraživanja u daljim dijelovima objekta. Ne ostaje neshvaćen i priključuju mu se još dva mazohista Mrki i Hanžek. Ostatak ljudi se priključuje drugom planu koji je uključivao uživanciju u proljetno-jesenskom danu i potragu za davno istraživanim objektima u svrhu prikupljanja i kontrole arhivskih podataka. Nakon konzultacija sa ženom-arhivarkom-kraljicom Meom pada odluka da idemo na područje kanjona Tounjčice vidjeti gdje su to naši članovi Bančo i Nikola Bolonić (Đebo) izgubili mladost. Kada kažem „davno istraživanih“, mislim stvarno davno – '66. godine poslije Krista.

Subotnje jutro kao obećano, skupljanje pred odsjekom u 8:00, naravno iole iskusniji članovi znaju da to znači pola 9, ali nema žurbe… U međuvremenu su se skupili i mazohisti! Nakon kave, osmeročlana ekipa (Pješko, Valerija, Milivoj, Anja, Ivica, Bolta, Tamba i ja) napokon kreće s dva auta put Tounja i ostavlja mazohiste (Vidu, Mrkija i Hamzu) da razmišljaju o onome što ih čeka J. Dogovoren je sastanak u Tounju na kružnom toku, a gdje drugdje nego u birtiji. Već je 10 sati pa valja popit i prvo pivo! Dijelimo se u dvije ekipe i zagrijavamo GPS-ove. Prvu ekipu čine Tamba ,Valerija, Pješko i Boltek, a drugu ekipu čine Milivoj, Anja, Ivica i ja. S podjelom na ekipe, dobrom atmosferom i pivom u ruci dolazi naravno i do zrele kompetitivnosti. Budući da su se ''66. koordinate skidale valjda po zvijezdama, dobra orijentacija i čitanje karte značilo je i uspjeh u pronalasku objekata. Bilo je jasno da je prva ekipa (s dvije magistrice geografije, nadnarednikom te hodajućim iskustvom i reliktom vremena) Golijat, a druga ekipa David… ali vidjet ćemo! Ako ništa drugo, maksimalna požrtvovnost i zalaganje u želji za pobjedom je bilo zajamčeno što će se ubrzo i vidjeti!

10:30 je, iz birtije krećemo u istom smjeru, ali ubrzo dolazimo na račvanje za selo Brletići, upućujemo jedni drugima zadnje zastrašujuće poglede i razdvajamo se. Prva ekipa ide nešto uzvodnije, u dio kanjona u selu Brletići, a druga ekipa nizvodno u selo Kamenica Skradnička. Očekivano, prvoj ekipi su meta špiljski objekti Pećina kod Brletića 1, 2, 3 i 4, a drugoj  Pećina Kamenica 1, 2, 7 i 8. Kako se protivnička ekipa provela, ne znam i nije me briga, ali ću pokušati slikama i tekstom dočarati naših 6 sati u kanjonu Tounjčice. Dolazimo do crkve sv. Mihovila u Kamenici Skradničkoj, u tijeku je nešto poput mise ili kirvaja, ali nemamo vremena za gubljenje, nastavljamo makadamom pored crkve i odlazimo do predzadnje kuće gdje u dvorištu jedne prijateljski nastrojene bakice ostavljamo auto. Kada smo bakici rekli da idemo do kanjona u potrazi za špiljama, ona nas je začuđeno pogledala i prokomentirala: „nisam ni znala da se još može proći dole!“, to nam je dalo naslutiti da nas čekaju koprive, znoj, suze i trnje. Kratke pripreme i krećemo prema kanjonu Tounjčice do koje vodi put kojim očigledno nitko nije prošao dulje vremena. Strmom stazom nakon 10-ak minuta hoda dolazimo do rijeke Tounjčice. Na rijeku smo se spustili u blizini objekata Kamenica 3, 4, 5 i 6. Nizvodno uz samu rijeku bi trebala biti dva objekta koje smo ovom prilikom tražili (Kamenica 7 i 8), a uzvodno, također uz rijeku, druga dva (Kamenica 1 i 2). Dogovorno prvo krećemo nizvodno prema Kamenici 7. i 8.

Probijamo se kroz šikaru, tu i tamo zaobilazimo pokoji akumulator ili televizor koji svjedoče da su ljudi ipak nekada bili ovdje. Konfiguracija terena nas ubrzo izuva iz čarapa – doslovno. Postaje nam jasno da dalje uz vodu suhih nogu ne možemo, kratko nečkanje, uvjeravanja da je to samo voda i svi smo skup s gojzama u vodi do koljena.

Nismo ni slutili da će nam to sat i pol kasnije biti najmanji problem. Uz zbijanje šala i pošalica, pokoju psovku i pomisao što druga ekipa radi prolazimo 300-tinjak metara i pronalazimo prvi objekt, Kamenicu 7. Vrijeme je za obnovu vodom poljuljanog morala, a najbolji način je uzvratiti pivom! Nakon kratke šetnje 40-ak metara dugom špiljom obnavljamo koordinate, potvrđujemo točnost nacrta, dopunjavamo i ažuriramo zapisnik, postavljamo pločicu, fotkamo ulaz i idemo dalje. Neočekivano brzo dolazimo do Kamenice 8 koja je samo 20-ak metara nizvodno – moral buja k'o kvasac i uvjereni smo da vodimo. Ponavljamo proceduru kao i na prvom objektu i gonjamo natrag uzvodno prema Kamenici 1 i 2. Tabanamo uzvodno u uvjerenju da smo za ova dva objekta položili veliku žrtvu, ali uskoro postaje jasno da do Kamenica 1 i 2 ne možemo nikako doći, kako da to kažem, bez plivanja! Uz kratke konzultacije i međusobno bodrenje radimo plan koji zvuči ovako: skinemo se u gaće, obujemo samo gojze, bušilicu zamijenimo kladivom i spiterom, uzmemo pločicu, mobitel za fotkanje ulaza stavimo u kacigu, ponovno se uvjerimo da je to samo voda i krećemo uzvodno, ali ovaj put po rijeci nastavljamo potragu. Red koračanja, red žabice i Tounjčica nas nagrađuje Kamenicom 2. 

Ponovno ponavljamo istu proceduru prikupljanja i provjere katastarskih podataka, ali ovaj put u gaćama i bez piva. Hrabro nastavljamo dalje uzvodno prema Kamenici 1 i četvrtom objektu koji bi nam, uvjereni smo, osigurao pobjedu. Ipak, nakon jedno-ipo satne vodene avanture dobrano pothlađeni podvijamo rep i zaključujemo da su nam i tri objekta dosta.

Vraćamo se do odjeće, oblačimo se, dižemo temperaturu tijela na normalnih 36 stupnjeva i krećemo prema autu. Telefonom dogovaramo sastanak s drugom ekipom u birtiji. Dolaskom u birtiju odmah primjećujemo da i njima u gojzama plivaju ribice, ali su im gaće suhe! Konačno saznajemo da su i oni našli 3 objekta. Njima je nedostižna ostala Pećina kod Brletića 3. Zaključujemo dan s rezultatom 3:3, završavamo pivo uz razmjenu dojmova i krećemo put Zagreba uz stajanje u restoranu „DP“. Putem do Zagreba neočekivan poziv, mazohisti iz Veternice se javljaju i zovu na pivo! Kakvi bi mi to prijatelji bili kad bi odbili, ni mokre gojze, ni činjenica da dio nas nema gaće nas nije spriječila da i s njima izmijenimo iskustva u Cugu.