Speleološki odsjek HPD "Željezničar"

Prvi Drugi! Drugi Prvi!

Nije se dugo čekalo na novi mokri marš prema Željezničarskom kanalu obližnje nam Veternice. Neki akteri su se ponovili (Tesla i Matea), a neki su djevičanski i nevino upali u ovu avanturu (Kiki i Dalibor...onaj drugi). Okupljeni su u ranim jutarnjim satima 10.5. krenuli put nove kalvarije.

Kikijevo djevičanstvo se posebice ogledalo u polovičnom i uriniziranom neoprenu, nešto čega će se tijekom dana često sjetiti. I tako krenusmo vođeni našom božicom-ratnicom (a.k.a. Matea) sa krajnjim ciljem Drugog desnog kanala uz ponovni posjet Prvom desnom i istraživanjem krajnje dvorane. Matea je bila nemilosrdna te je put do Plaže uz kraće pauze trajao nekih 50-ak minuta. Dalibor je u cijelom procesu malo zaostajao a po dolasku na Plažu bio i malo bledunjav. No, s božicom-ratnicom (a.k.a. teroristicom) nema pregovora pa sve što se uspjelo užicati jest kratka okrjepa, preraspodjela tereta (kasnije će se doznati zašto su neke transportne bile toliko teške) te nastavljamo put slapova. Čuđenja i nedoumice nevinih članova na akrobacije pod slapovima i kroz nekih pola sata dolazimo do točke bez povratka – PVC-sifona.

Presvlačenje uz smijeh, igru i video-sešn ukazao je i na prve probleme. Dalibor je maaalkice veći (uglavnom širi) od svog dobročinitelja po neoprenu te ima problema sa disanjem, micanjem ruku i općenito radnjama koje će mu dobro doći u daljnjem napredovanju. Malo smijeha, brza rošada odijela i krećemo. Božica-ratnica naravno prva, praćena Kikijem čiji osmijeh je ubrzo izbrisan naletom ugodno osvježavajuće vode PVC-sifona. Toliko o nevinosti J

Na račvanju kod Prvog desnog radimo kratku okrjepu, ostavljamo transportnu vreću i nastavljamo prema Drugom desnom. Sad više ni neiskusni članovi tima nemaju neke iluzije da će sve ovo brzo završiti. No, nekako podsvjesno, to ni ne želimo. Po ulasku u Drugi desni razdvajamo se – Tesla i Kiki traže daljnje napredovanje po blatnim obroncima gornjeg dijela kanala, dok Dalibor i Matea (koju je srećom malo popustio teroriz…hmm…entuzijazam) napreduju u njegovom donjem dijelu. Nakon nekoliko desetaka metara i s obzirom na nedostatak nacrta (gledanje nacrta unaprijed? pih…) nismo sigurni u daljnje napredovanje kanala. Dvije ekipe se spajaju kod jednog slapića te Tesla i Kiki napreduju još malo dalje. U nekom trenutku nažalost napredovanje više nije bilo moguće te zaključujemo kako je vrijeme za povratak.

Vrativši se na račvanje kod Prvog desnog, započinje gozba – sada tek vidimo doseg naših suludih ambicija i što se sve dovuklo u Željezničarski kanal – svježe voće u kilama, daskice za rezanje, kilogrami mesa i kruha – sve je bilo spremno za višednevnu potragu za drugim izlazom iz Veternice J Nekoliko glavica luka kasnije napokon krećemo u Prvi desni. Atmosfera pomalo drugačija nego u drugom desnom (niske prolaze su zamijenili visoki i vrlo uski), ali sve u istom tonalitetu – „što nam je sve ovo trebalo“. Nakon otprilike polovice kanala Dalibor se morao suočiti sa svojom neumjerenosti u jelu (nedavni obrok luka op.a.) te odlučuje stati i pričekati povratak ostatka ekipe. Trojac je hrabro nastavio dalje te u završnoj dvorani Prvog desnog pokušao istražiti perspektivne prolaze prema površini. Nažalost, nakon oko 15-20m penjanja i provlačenja, daljnje napredovanje je zaustavljeno. No, svima je u glavi misao „Negdje smo blizu…“.

Svega 3 sata nakon rastanka (vrlo, vrlo usamljena 3 sata, op.a.) ekipa se ponovno ujedinjuje kod skretanja za Prvi desni te priprema za povratak. Prije pokreta imali smo pokaznu vježbu (dobro dokumentirano video zapisima) prve pomoći uz korištenje ženskih sokni i duct-tejpa, tretirajući neoprenske-rane naše božice-ratnice (sada u puno manje zastrašujućem izdanju pokazalo se J ). Brzinska provlačenja kroz pojedine detalje i evo nas do PVC-sifona. Kikijev nedostatak gornjeg dijela neoprena sada je već dobrano uzimao svoj danak tako da smo svako stajanje maksimalno skraćivali i hrabro napredovali prema izlazu praćeni religijskom harmonijom novog vođe – Tesle. Agorafobični osjećaj povratka u neke „luksuznije“ dijelove Veternice potisnuli smo osjećajem olakšanja i sreće od pomisli na toplu proljetnu noć koja nas čeka.

Avantura je završila oko 21:55 po lokalnom vremenu uz onaj osjećaj „Nikad više“, podsjećanje na „Negdje smo blizu…“ i neizrečenu istinu - „Opet ćemo“ J