Speleološki odsjek HPD "Željezničar"

Otvaranje sezone! 14. - 16.6.2013.

Kao što je to običaj, ekipa se okupila u Radniću, doduše zbog ispitnih rokova i raznih obaveza u pomalo krnjem sastavu (Dalibor Jirkal, Kristijan Hmura, Dina Kovač, Andrea Gruić, Robert Rosić, Bernard Bregar). Umorni od radnog tjedna, čekajući pokret, upijamo sunce i ispijamo pivu. Mlada A.G. ovaj puta se dobro opremila: sve nas je „krstila“ pištoljem na vodu, no kad su ga se dokopali Kiki i Berni...padale su ideje: „…stavi pivu u to...ne, rakiju!“ No glavna meta ipak je bio osebujni gospodin Oružar, koji je nakon kratke, ali napete borbe pokleknuo, doduše uz kolateralnu žrtvu - razbijanje nove omiljene igračke! I tako smo krenuli na prvi ovosezonski posjet Lukinoj jami. U duhu hedonizma koji vlada u SOŽ-u, zastajemo po gorivo i u noći 14.6. stižemo do kućice. Večer je protekla mirno i ekipa se brzo razišla. 

Slijedeće jutro je nas, novopečene školarke, po izlasku iz kućice dočekao prizor koji je zaslužio reakciju – u ?!*§ᵨ!ᵑ$*x*?““ gdje smo mi to?? takvo preopterećenje osjetila dugo nisam doživjela! Mnoštvo mirisa, zvukova, prizora mi je jurišno došlo do mozga, do te mjere da se jadan nije stigao fokusirat na svaki detalj posebno! No, na kraju je ipak prevladao miris jutarnje kave koji se širio s ognjišta. Uskoro, krećemo prema jami. Pitaju nas: „Kako se osjećate? Ipak ste vi školarke, a već idete u Lukinu…to je poseban osjećaj! Jeste li spremne?“ Mi još uvijek ošamućene i pospane, samo nešto mrmljamo... Oko 13 h stižemo pred ulaz u Trojamu. Kiki žustro oblači opremu, dobiva zadnje upute za svoj prvi posjet Trojami i nestaje. Mi smo se odlučili za igru „glumi poskoka“, odabrali svako svoje mjesto i guštali u lijepom danu.

Nakon nekog vremena, Kiki se oglasio iz jame opisujući situaciju s puno leda koji prijeteći visi nad njim pa se naposlijetku vratio van. U slijedećem pokušaju Kiki i Berni se spuštaju dalje još koji metar u Carstvo leda, a mi ćemo polako za njima. Spuštala sam se sve dublje i samo čula oko sebe žamor glasova, gromoglasno urušavanje leda negdje u daljini, dječji smijeh naših junaka iz dubine, zveckanje opreme. U početku su stijene blago urešene ledenim kristalićima, kao prekrivene tankim svilenim plaštem, no dublje se sloj leda zadebljava. U jednom trenutku nađeš se u svojevrsnom suženju i diviš se „hladnjak efektu“ i na kraju sletiš na meko dno od snijega i leda. Tek se u tom proširenju na 200-tinjak metara, imaš čemu diviti: ledene sige impozantno vise nad nama, sužavaju prostor oko nas, svjetlost se igra s percepcijom prostora…prizor ostavlja bez daha! Tu smo se malo slikavali, smrzavali i uskoro zadovoljno krenuli van. Turističko-kondicijski posjet Trojami, s ciljem utvrđivanja razine sloja leda (radi ekspedicije u kolovozu) uspješno prošao! Unatoč pesimističnim prognozama vremena izlaska (ponoć, 1 u noći), naša mala ekipa ponosno izlazi na svjetlo dana već oko 20:45. Te se večeri oko ognjišta malo duže družilo, do izražaja je došla i Rosova informiranost i snalažljivost realizacijom „švedske peći“, ali i kulinarske sposobnosti! Neki su i zoru dočekali... Sljedećeg dana, odlučili smo se za šetnjicu: Dado je predvodio svoje žedno stado…eh kad bi se vino moglo pretvoriti u vodu! Na povratku smo svratili i do utočišta za medvjede u Kuterevu, te se počastili ručkom u zanimljivom tematskom restoranu. I taaako...lagano put Zagreba. Mi sretni, siti, a posao obavljen. Ma di ćeš bolje!