Speleološki odsjek HPD "Željezničar"

Prvi susret s Kitom Gaćešinom i ostale zgode (26.04.-01.05.2013)

Nakon što smo si svi uzeli vikend odmora poslije izvrsne Speleološke škole, došao je red na prvi pravi teren za nas (ne više) školarce. Brojne ideje su nam padale na pamet, a kad smo shvatili da je srijeda 1. maj, elem neradni dan, odlučili smo je spojiti s vikendom i napraviti pravi mali petodnevni logor. Crnopac se postavio kao logično rješenje, pogotovo kad smo dobili poziv na tulum od strane kolega Zadrana, kojima je taj vikend bio posljednji teren na školi. Svi smo jednoglasno prihvatili poziv, te vozila nakrcali opremom, ićem, pićem, gitarama i pojačalima. Naime, za subotu navečer je dogovoren prvi rock koncert na Crnopcu.

Iz Zagreba krećemo u petak u 19h. Veselu družina čine bivši školarci Andrea, Ivana, Iva, Luka i Anna, te njihove zvijezde vodilje Kiki, Kežualka, Berni, Ros, Milivoj, Tesla, Siniša, Rebeka i Anđela. Vozač i vođa terena je naš Kiki, koji je zbog prečestog oslovljavanja s ''Vođo'' dobio novi nadimak - Đo. Po putu se obavlja kupovina mesine i pića, a standardno se staje u Zvonimiru radi osvježenja i popravljanja šminke. Na parkiralište kraj Kite dolazimo oko ponoć, podižemo naše skromne domove i kratko se uz vatricu i pivicu družimo sa Zadranima.

U subotu se svi budimo uzbuđeni. Većinu nas čekao je prvi susret s Kitom. Na našoj školi, nažalost, nismo imali priliku zaći u to velebno podzemno zdanje, ali maca je brzo došla na vratanca. Oko 12h ekipa malo po malo odlazi u Kitu. Uz jednu liniju Zadrana Budić je postavio još jednu liniju za nas, tako da se spuštanje odvijalo bez problema. Logistika u obliku Rosa, Bernija i Kežualke je ostala na parkiralištu brinuti se za nadzemne probleme. Još dok smo bili na ulazu, počela je padati kiša. Nama u Kiti to nije smetalo, ali logistika je zapala u probleme. Kombi se činio kao logično rješenje za postavljanje cerade pa ga je zato naša logistika snagom vlastitih ruku preparkirala iliti odgurala bliže ognjištu. Berni je za potporu u stilu Gansa svirao električnu gitaru na kiši. Za to vrijeme smo mi špiljarili po Kiti. Odmorili smo u bivku u Ašovu, te preko Svinjskih nogica nastavili do Makite, koja je bila naše finalno odredište. Uslijedio je povratak na površinu. Na ulaznoj vertikali nas je dočekao slap, koji fino otuširao i nas i sve naše. Kad smo promrzli izašli van, shvatili smo da su nam i šatori i sve stvari u njima mokre, ali smo uz međusobna potpomaganja i posuđivanja svi na kraju našli nešto suho za obući. Posljednji su iz Kite oko 1h izašli Luka i Siniša, koji su raspremili ulaznu vertikalu. Nažalost, dok smo se mi divili čarima Kite, Zadrani su roštiljali i zabavljali se, a kad smo mi izašli, njima više nije bilo ni do čega. Agregat se ni upalio nije, prvi rock koncert na Kiti je neslavno propao. Najhrabriji su ipak otišli do kućice gdje se roštiljalo, ispekli koju kilu mesa i spokojni otišli na počinak.

Svi znaju da je nedjelja neradni dan, a nismo ni mi blesavi. Jutro smo iskoristili za saniranje mokrih stvari. Nekolicina je kombijem otišla po ugljen u Gračac, usput su svratili i do Zvonimira na ''kavu'' koja se pretvorila u Ožujsko s bečkim i gozbu bolju od uobičajenog nedjeljnog ručka. Nekolicina je ostala izležavati se na suncu, dok nam je virtuozni duo zvan ''Tesla i Siniša'', potaknut okusom jeftinog viskija, svojom svirkom dočaravao ugođaj tropskih otoka. Popodne su  Milivoj, Anđela, Rebeka i Ivana otišli natrag za Zagreb, a mi smo se laganim korakom uputili prema logoru. Cerade i šatori su postavljeni za tren oka, a enormna količina drva se skupila u rekordnom roku. Đo je još otišao po vodu u jamu i zabava je mogla početi. Za prvoklasni roštilj bio je  prvo zadužen naš vođa, na kojeg je neuspješno izvršen atentat dimom. Pošto je Đo bio onesposobljen za daljnje pripremanje jela, kuhaču je preuzeo masteršef Tesla. Za veselu atmosferu možemo zahvaliti dr. Vinku i njegovom konju Vrancu, te maloj gitari zvanoj ukulele.

U ponedjeljak se, nakon doručka i higijene, demokratski izvlače grančice tko će po vodu u jamu. Uzbuđenje je bilo kao kad u osnovnoj školi nastavnica otvara dnevnik za ispitivanje. Ros je imao najmanje sreće. Za to vrijeme ostali pakiraju opremu za pothvate na terenu. Tesla i Andrea odlaze za Zagreb, a Kežualka se s njima spušta do parkirališta kako bi pokupio Anu i Dalibora, koji su stigli iz Zagreba s velikim količinama svježe hrane. Prva ekipa, koju čine Berni i Siniša, odlazi u Muda provjeriti ulaznu vertikalu i dokazati da Berni ne sanja budan. Provjeravaju okno u Makinoj vertikali, no spajaju se opet na glavnu vertikalu. Kežualka, Dalibor i Ana nakon dolaska u logor uzimaju opremu i pridružuju se dvojcu u Mudima i prave đir do Rosfraja. Druga ekipa, Ros, Đo, Luka, Iva i Anna, u junačkom pohodu preko strmih grebena pokušavaju pronaći Jamu Neiskusnih. Nakon što su uspjeli u svom naumu, rekognosciraju teren oko jame u smjeru jugozapada. Osim bliskih susreta sa zmijama, nije se dogodilo ništa pretjerano uzbudljivo. Međutim, pri povratku u jednoj vrtači uočavaju otvor jako sličan ulazu u Kitu. S obzirom da se u vrtaču nije dalo ući bez opreme, Đo je odlučio da ćemo je provjeriti sutra. Svi se nalazimo u logoru oko 19 h. Dio ekipe priprema sve za grah, masteršef Siniša ga kuha, a Đo i Luka odlaze u Jamu Vjetrova po vodu. Prilikom spuštanja Luka postavlja svoju prvu liniju. Masteršef je grah ljuto zaljutio pa smo se opet žedno družili s dr. Vinkom i njegovim vjernim konjem uz milozvučne note ukulelea i jedne te iste pjesme.

Utorak je počeo kao pravi radni dan. Dizanje u 9 h, pa doručak i kavica. Na higijenu smo sad već zaboravili. Pakira se oprema za istraživanje Jame Neiskusnih. Svi krećemo prema jami oko 11.45 h, a do nje dolazimo oko 13 h. Priređuje se još jedan doručak, kako bi se nadoknadila snaga izgubljena po putu. Berni i Kežualka postavljaju jamu, Đo, Luka, Dalibor i Iva čekaju da se linija postavi. Za to vrijeme Ros, Ana i Anna idu provjeriti rupu u vrtači. Premda je izgledala jako perspektivno, ispostavilo se da se radi o maloj špiljici veličine 5 m. Šteta. Nakon spuštanja po glavnoj vertikali Jame Neiskusnih, Berni i Kežualka odlaze lijevo u špilju punu ledenih stalaktita, te ih bombardiraju kamenjima, kako bi oslobodili i osigurali prolaz do perspektive. No, Đo im jako brzo daje do znanja da su otišli na krivu stranu, te da je ono što mi tražimo mala rupa zatrpana snijegom ravno ispred ulaza :) Svi se spuštamo u jamu, a Berni oprema pravu perspektivu, koja ide, ljudi moji, nevjerojatnih 10ak metara u dubinu, ali je zato izuzetno zanimljiva za provlačenje. Svi se spuštaju na obilazak, nakon čega dolje ostaje crtaća ekipa (Đo i Anna), te Dalibor, koji rasprema jamu. Svi smo zajedno vani oko 18 h. Vraćamo se u logor uz zvuk ukulelea i pjesmu koja nas sad već proganja. Veselo dolazimo do logora, Dalibor se spušta po vodu, a ostatak ekipe je već na pregledu kod dr. Vinka. Konj je netragom nestao. Grah je danas mnogo bolji nego jučer. Rakiju smo ulili u čaj i dobili izvrsno novo piće pod imenom ''Čakija''. I dalje se svira ista pjesma. Zove se Drmdrmdm drmdrmdm.

Na prvi maj se budimo zbilja rano. Ekipa čila uz vatricu već od 8.30. Dio nastavlja čilati, a dio se spušta u Jamu Vjetrova. Dalibor uz Bernijeve upute postavljaju svoju prvu liniju, a Đo i Anna se naslikavaju po jami u  svrhu izrade skripte o crtanju. Usput i izvlače vodu. Nakon izlaska pakiramo logor, radi se popis opreme u logoru, a naš voljeni grah se pretače u demižonku od vina. S logora odlazimo oko 15.30 h, spuštamo se do kombija, ostavljamo stvari, te uz malo guranja i klizanja, s pratnjom ukulelea dolazimo do Tatekove kolibe. Na Tatekovoj susrećemo ekipu s pola lonca još toplog gulaša, zbog kojeg mučki izdajemo naš grah. Nakon objeda, pjesme i priče s domaćinima, obilazimo obližnju špilju, otkrivamo teorije zavjere, te se spuštamo do kombija i napuštamo Crnopac. U Zvonimiru osvježavamo već suho grlo i opet malo papamo. Po putu natrag atmosfera ne jenjava, staje se i pleše na ugibalištima, čak i uz Slunjčicu. Oko ponoć svi sretno dolazimo u Zagreb. Opraštamo se uz zvuke ukulelea, koje smo sigurno svi tu noć sanjali :)