Speleološki odsjek HPD "Željezničar"

Poziv na proslavu povodom 60 godina izlaženja časopisa Speleolog

Galileo Galilei

Danas na tržištu ima desetine naprava koje služe spuštanju po užetu. Različitih su primjena i načina izvedbe, no svima im je zajedničko jedno: funkcioniraju na principu trenja između naprave i užeta za spuštanje, pa na taj način učinkovito i sigurno usporavaju spuštanje (tereta). Ovaj jednostavan princip prvi je još početkom 17. stoljeća dokumentirao talijanski matematičar, fizičar i astronom Galileo Galilei. Drugim riječima, temelj svim modernim spuštalicama koje koristimo u jamama (ili u visinskim radovima), udario je talijanski znanstvenik prije gotovo 400 godina - njemu dugujemo prvi descender. Svoj posljednji rad Galileo je napisao u zatočeništvu vlastitog doma (zbog rada na heretičkim idejama o heliocentričnom sustavu). Radi se o Discorsi e dimonstrazioni matematiche intorno a due nuove scienze - Razgovori i matematičke demonstracije o dvije nove znanosti - rukopisu objavljenom 1638. godine, koji postavlja na noge klasičnu fiziku i mehaniku. Djelo je pisano u formi razgovora između dva filozofa i jednog laika, a kroz razgovor Galileo iznosi ideje o tadašnjoj fizici i mehanici. U kraćoj digresiji razgovora o trenju i svojstvima materijala, spominje se autorov mladi (fiktivni) „rođak“ koji je izmislio inteligentnu napravu pomoću koje se spuštao po pletenom užetu s prozora bez ozljeđivanja ruku - što mu se ranije uvijek događalo. U knjizi opisuje kako je dječak uzeo drveni cilindar, otprilike debeo kao štap za hodanje, a dugačak kao od palca do malog prsta. Na njemu je urezao spiralni kanal, i to jedan cijeli navoj dovoljno širok da prihvati uže za spuštanje. 

Sam cilindar smjestio je u drvenu ili limenu kutiju koju je šarkama bilo jednostavno zatvoriti i otvoriti. Zatim je fiksirao jedan kraj užeta uz prozor, te se spuštao svojom napravom: ukoliko bi s obje ruke stisnuo kutiju, mogao je vlastitom snagom zaustaviti spuštanje po užetu, a ukoliko bi oslabio stisak, mogao se spuštati onoliko brzo koliko je želio… Princip rada je, dakle, identičan današnjim napravama za spuštanje, dapače, danas postoje spuštalice za visinske radove koje izgledaju gotovo jednako. Na lijevoj slici je Galileov cilindar za spuštanje (prikazan je bez zaštitnog kučišta) koji je osmišljen i uporabljen prije 400 godina. Na slici desno je Miller Descent Device, moderna sprava koju amerikanac proizvodi za visinski rad na užetu. Izgledaju vam slično?

Prilično je neobično da u Hrvata još nismo pronašli značajnu jamu, ili barem ozbiljniju vertikalu i posvetili ju čovjeku koji je osmislio descender. Da nije njega, naši speleo-bake i speleo-djedovi bi se i danas možda spuštali na Dulfera i Francuza...treba nam nešto više? Hulje, što čekamo?

Štorija o Mandelaji i užetu

Sunčana nedjelja 02. lipnja 2013. je umjesto za hvatanje boje i ispijanje kavica bila predodređena za uranjanje u tmine i blato Mandelaje. Na put su krenuli Danijel Malenica – Buraz i njegova možda rodica Anna Pleadin, te Luka Lednicki i njegov rođo Ruđo iliti Ruđer Novak. Prema navedenim novootkrivenim osnovanim i neosnovanim rodbinskim vezama ovo bi mogli nazvati rodijačkim istraživanjem. Bitno da se ljudi vesele.

Opširnije...

Otvaranje sezone! 14. - 16.6.2013.

Kao što je to običaj, ekipa se okupila u Radniću, doduše zbog ispitnih rokova i raznih obaveza u pomalo krnjem sastavu (Dalibor Jirkal, Kristijan Hmura, Dina Kovač, Andrea Gruić, Robert Rosić, Bernard Bregar). Umorni od radnog tjedna, čekajući pokret, upijamo sunce i ispijamo pivu. Mlada A.G. ovaj puta se dobro opremila: sve nas je „krstila“ pištoljem na vodu, no kad su ga se dokopali Kiki i Berni...padale su ideje: „…stavi pivu u to...ne, rakiju!“ No glavna meta ipak je bio osebujni gospodin Oružar, koji je nakon kratke, ali napete borbe pokleknuo, doduše uz kolateralnu žrtvu - razbijanje nove omiljene igračke! I tako smo krenuli na prvi ovosezonski posjet Lukinoj jami. U duhu hedonizma koji vlada u SOŽ-u, zastajemo po gorivo i u noći 14.6. stižemo do kućice. Večer je protekla mirno i ekipa se brzo razišla. 

Opširnije...

Nova istraživanja u Mandelaji

Mandelaja u Oštarijama (običnim, a ne Baškim) jedna je od klasičnih rupa, poznata speleološkoj zajednici još od sredine prošlog stoljeća. Istraživanje ove špilje odvijalo se u velikim vremenskim razmacima, no od cijelog popijenog mora, ovdje ću pomokriti samo čašu…

Opširnije...

Speleoronilačke pripreme za Lukinu jamu

U sklopu priprema za Lukinu jamu Petra Kovač-Konrad i Vedran Jalžić, članovi SO HPD Željezničar i Hrvatske gorske službe spašavanja, napravili su do sada svoj najdublji uron s rebreatherom u izvoru Sinjac.

Za uron na tu dubinu radi sigurnosti su postavili 4 boce, 2 sa kisikom na 6 metara, 2 sa mješavinom Nitrox 50 na 21 m, a sa sobom su imali dodatno još 2 boce sa Trimix mješavinama za ronjenje do 106m dubine. Prvi uron napravili su 20.6.2013. na 81m dubine, a drugi 21.6.2013 na 86m dubine. Vidljivost je bila u izvoru dosta loša, ali je zato voda bila ugodnih 14ºC. Uroni su trajali oko 95 minuta, sa 26-35 minuta dekompresije sa 100 % kisikom na 6 metara dubine. Kao pomoć u ronjenju do 60 m dubine sudjelovao je Niels Spigelenberg, speleoronioc, također član SO HPD Željezničar.

Slijedeći uron planira se napraviti u izvoru Glavaš gdje će se zaroniti na 90m dubine.

Opširnije...

Aquapark Matešićka (ili čudna Veternica)

Kako bi ubili jednu (prognozirano) kišnu subotu, Siniša, Milivoj, Ksenija, Anna, Eva, Dalibor, Ros i Luka odlučili su 11.05.2013. krenuti na mali izlet u Veternicu. Kao posebna članica ove male ekspedicije pridružuje nam se i speleološki neobrazovana prijateljica Vedrana. Iako je početni dogovor bio da se svi nalazimo u 09:00 na Črnomercu, s planom se malo kasni. Po putu Vedrana dobiva kratke instrukcije o rasvjeti u speleologiji, subjektivnim i objektivnim opasnostima u podzemlju, te se upoznaje sa instrumentom ukulele koji izgleda postaje vjerni pratitelj SOŽ-a. Pada i dogovor da će se probati doći do dijela špilje nazvanog PVC sifon. Unatoč kašnjenju, već oko 10:45 stižemo do ulaza u Veternicu.

Opširnije...

Speleoskup u Mostaru 2013.

Na put smo krenuli u petak, 10.5.2013. oko 7:30 u sastavu: Dina Šimunović, Ana Knezović, Ana Šuljić, vozač Davor Andrić i Kristijan Hmura. Nakon laganog puta dolazimo u Hercegovinu i zaustavljamo se u Kravicama. Tu smo predahnuli, popili pivo i uživali u maglici koju su stvarali veliki slapovi s gomilom vode. Nastavljamo prema Međugorju gdje se ponovno zaustavljamo zbog obilaska. Blago umorni od puta stižemo u Mostar oko 16 sati i odlazimo kod Davora na „mezu“. Punih trbuha krećemo u obilazak Mostara (stari grad) te u klubu „Calamus“ pijemo najbolju limunadu i narančadu. Bilo je vrijeme da krenemo prema Gorancima - mjesto iznad Mostara udaljeno 12-ak kilometara gdje se održavao speleoskup. Tamo dolazimo oko 19 sati i nakon loze dobrodošlice, prijava i upoznavanja slijedi druženje s „rajom“. Najuporniji „padaju“ oko 3 sata ujutro i odlaze na spavanje.

Opširnije...

Prvi susret s Kitom Gaćešinom i ostale zgode (26.04.-01.05.2013)

Nakon što smo si svi uzeli vikend odmora poslije izvrsne Speleološke škole, došao je red na prvi pravi teren za nas (ne više) školarce. Brojne ideje su nam padale na pamet, a kad smo shvatili da je srijeda 1. maj, elem neradni dan, odlučili smo je spojiti s vikendom i napraviti pravi mali petodnevni logor. Crnopac se postavio kao logično rješenje, pogotovo kad smo dobili poziv na tulum od strane kolega Zadrana, kojima je taj vikend bio posljednji teren na školi. Svi smo jednoglasno prihvatili poziv, te vozila nakrcali opremom, ićem, pićem, gitarama i pojačalima. Naime, za subotu navečer je dogovoren prvi rock koncert na Crnopcu.

Opširnije...