Speleološki odsjek HPD "Željezničar"

Kako su Ž-ovci dočekali proljeće (misli jedne školarke)

Mjesto ulijevanja Krupe u Zrmanju (poznatije i pod manje opisnim imenom Panin Kuk) bijaše lokacija gdje su nas Ž-ovci odlučili odvesti u mraku noći jednog petka. Točnije, petka 20. ožujka godine gospodnje 2015. Školarcima prvi višednevni teren u nepoznato. 

Od naših vrlih voditelja Eve i Stipe dobili smo informacije što očekivati, što ponijeti, kako se obući i što ćemo sve raditi preko vikenda par dana unaprijed. U 18:00 je bio planiran polazak. Oko 19 smo krenuli. Uz kraću okrijepu u Zvonimiru nastavljamo dalje, uz HE Velebit, preko željeznog mostića sve do parkirališta s kojeg se ništa vidjelo nije. Uslijedila je podjela opreme i polazak prema kampu.  Nakon 40-ak minuta hoda pod lampicama, praćenih zavijanjem vjetra, šumom vode i ubrzanim disanjem nas školaraca koji smo po prvi put otkrili čari nošenja zajedničke opreme, stigosmo na proplanak koji će nam sljedeća dva dana biti dom. Postavljanje šatora, paljenje vatre i homogenizacija društva uz vatru do duboko u noć. 

Jutro nas je dočekalo uz prekrasan prizor: visoka stijena zaštitnički postavljena s jedne strane i zeleno-modra mirna voda Krupe s druge, 15-ak raštrkanih šatora i ognjište oko kojeg su ležali istrošeni karimati i ostaci homogenizacije grupe od prošle večeri. Prizor koji bi svaki prirodoljubac poželio vidjeti opet i opet iznova. Čista sreća. 

Ubrzo smo posjedali uz vatru, dohvatili se hrane i radni dan je mogao započeti. Doručak je bio popraćen prizorom vrijednih instruktora kako zaspitavaju stijenu koja će nam kroz dan poslužiti kao poligon i predavanjem riječitog Tesle koji nas je uveo u svijet orijentacije i navigacije u prirodi. Slanina... razlika između navigacije i orijentacije, zvonko kuckanje čekića o stijenu...paprika...kako odrediti položaj pomoću sunca, gdjekoji tupi udarac o stijenu, povik upozorenja i tišina.... pa opet iznova. Nakon doručka uslijedila je podjela po radnim mjestima – neki su čvorovali uzlove kod Nele i Mišura, a neki su zastali podno moćne stijene gdje su ih dočekale mnogobrojne linije, svaka po nečemu posebna – jedna postavljena za penjanje u previsu, jedna za prelazak preko čvora povezana prečnicom do druge i par njih za penjanje uz stijenu. Penjali smo, spuštali se i čvorovali do kasnih popodnevnih sati. Naučili smo kako se postavljaju smjerovi, kako odabrati prikladno mjesto i stijenu za postavljanje međusidrišta, razliku između spitova i fikseva (opet u izvedbi riječitog Tesle). U pauzama između nismo tratili časa – jeli smo, skupljali grane za ognjište, pravili društvo kuharu Cifu i pohlepno mirisali gulaš koji se krčka, gledali Pješaka kako osigurava mlade SOŽ-evske penjač(ic)e u stijeni, smijali se ekipi koju je prečnica postavljena preko Krupe prevarila i pljeskali onima koji su prevarili nju.

Prije nego smo znali, zadaci su bili obavljeni. Umornih mišića, prljavih ruku i najšireg osmijeha okupili smo se ponovno oko plamičaka koji život znače nestrpljivo iščekujući gulaš. Nismo dugo morali čekati. Uslijedilo je par minuta prigušene buke kojom je dominirao zvuk struganja žlice o stijenke metalnih posudica. Dalo bi se zaključiti da je gulaš bio pun pogodak. 

Nakon toplog obroka nastavili smo u duhu homogenizacije s ispijanjem najrazličitijih eliksira – svako je imao svoj preferirani oblik tekuće sreće i sva ta sreća našla je put u krug oko vatrice (Sharing is caring!!). Pod utjecajem dana, silne sreće i ostalih elemenata, neki su odustali ranije, neki kasnije. Najvrliji su dočekali zoru uz vatru i prazne plastične boce.

Nedjelja nas je ulovila pospane i krmeljive, ali nismo se dali! Polubrzim pokretom nakon doručka raspremili smo logor, podijelili opremu i uputili se preko planine do polazne točke – parkirališta. Putem smo uhvatili par upečatljivih prizora prirode koji su zahtijevali stanku i regeneraciju duha uz misao koliko je zapravo taj mali komad raja kojeg smo imali čast posjetiti predivan. 

Nakon što smo se potrpali u prijevozna sredstva zaputili smo se u Golubnjaču u Kaštel Žegarskom, špilju dugačku 500-tinjak metara koju Stipe pamti kao jednu od najljepših, punu bijelih detalja. Nažalost, ta bjelina špilje nije očuvana te je dosta blata prekrilo detalje o kojima smo slušali. Prošli smo prvih 300-tinjak metara, spustili se do male dvorane i poslušali kratko predavanje o samoj špilji. Par trenutaka da upijemo di smo i polako se vraćamo nazad na površinu, na kišu.  Skidamo prljave mandure, cordure i traperice i s mislima u špilji/ na stijeni/ uz Krupu i Zrmanju, okrećemo prijevozna sredstva prema civilizaciji. Prvo prema Zvonimiru da utopimo tugu što se teren privodi kraju, a onda kud koji mili moji... do sljedećeg terena, sljedeće avanture ... :)