Speleološki odsjek HPD "Željezničar"

Štorija o Mandelaji i užetu

Sunčana nedjelja 02. lipnja 2013. je umjesto za hvatanje boje i ispijanje kavica bila predodređena za uranjanje u tmine i blato Mandelaje. Na put su krenuli Danijel Malenica – Buraz i njegova možda rodica Anna Pleadin, te Luka Lednicki i njegov rođo Ruđo iliti Ruđer Novak. Prema navedenim novootkrivenim osnovanim i neosnovanim rodbinskim vezama ovo bi mogli nazvati rodijačkim istraživanjem. Bitno da se ljudi vesele.

Na ulaz Mandelaje smo došli sa 100m užeta, ali bez ijedne pločice, pa nam je ideja o dvije linije, da se što brže spustimo, jako brzo propala. Napravili smo sidrište oko drveta i devijator, te se jedan po jedan spustili dole. Kraj užeta smo pametno stavili u vrećicu kako ga kasnije ne bismo morali bespotrebno prati.

Naš cilj bio je zatvaranje upitnika u Staroj Mandelaji. Luka i Anna su žarko željeli malo crtati pa smo zato ambiciozno ponijeli dvije crtaće opreme. Malo smo se provlačili, penjali, spuštali, gljvili, no svi upitnici zatvarali su se već nakon par metara, tako da nešto posebno crtati nije ni bilo potrebno. Došli smo do kraja gornje etaže i zatrpanog starog ulaza u Mandelaju, gdje je sve puno svježe urušenog kamenja. Tamo smo se nastojali zadržati što kraće, provjerili smo sve što smo imali i krenuli put natrag. Naglasila bih da smo pred kraj kanala nabasali na instalaciju za nadziranje stanja u objektu složenog u obliku muškog spolnog organa, što je Annu kao jedinu žensku članicu posade posebno obradovalo. Naknadno smo saznali da je instalacija tamo postavljena davne 1955. godine. Zanimljivo je kako se u 58 godina svašta promijenilo, ali je smisao za humor u potpunosti ostao isti.

Po izlasku iz jame odlučili smo našu blatnjavu opremu oprati u jednoj od rijeka pored kojih prolazimo po putu. Nakon što nam ih je nekoliko slučajno promaknulo, završili smo na Mrežnici u Belavićima. Ruđo i Anna su u gumenim čizmama stajali na slapu i kao dvije pralje iz zaboravljenih dana ribali opremu, dok su Luks i Buraz vodili računa o čišćenju transportnih, užeta i slično. S obzirom da su se održavali lokalni izbori sve je bilo puno ljudi, pa smo jako brzo postali seoska atrakcija. Ljudi su nas gledali s mosta, s ceste, iz birtije, slikali, komentirali, upirali prstom, a mi smo, u maniri pravih celebritija, nabacili i koju pozu s napućenim usnama.

Nakon što smo oprali osobnu opremu, trebalo je našlingati uže i spremiti ga. Ono što se na početku činila kao izvrsna ideja, pretvorilo se u nemoguću misiju. Naime, problem je bio što smo 100m užeta (od kojeg je 30 bilo prljavo!) zavezali za ogradu i pustili niz slap, jer ''oprat će se samo, ne moramo se mučiti''. Međutim, uže je negdje po svom dugačkom putu zapelo, te nam je pošlo za rukom izvući negdje trećinu. Nakon nebrojenih pokušaja spašavanja sa zamkama, karabinerima, popuštanjem, zatezanjem, prebacivanjem i kanistrom, bili smo na rubu odustajanja i jedini izlaz smo vidjeli u rezanju ostatka užeta. No, onda je naš hrabri Luks odlučio da će prije riskirati svoj život negoli dopustiti da ostanemo bez užeta i tako budemo predmetom sprdnje idućih nekoliko godina. Nakon što je dobio pusu za sreću od svih nas pojedinačno, skinuo se u bokserice, pokazao svoje božansko tijelo i uronio u hladne vode Mrežnice. Nije bilo dovoljno samo malo povući uže, naš junak je nekoliko puta morao zaroniti u dubine ove nemilosrdne rijeke. I kad je mislio da više neće moći, zadnjim atomom snage izvukao je uže i dobio gromoglasan pljesak. Po izlasku smo ga brzo obukli, odveli u birtiju i platili mu čaj i pelinkovac.

I tako su upitnici u Staroj Mandelaji zatvoreni, Belavići su imali svoju malu predstavu, a Luka nam je osvjetlao obraz i konačno dobio svoju krvavo zasluženu diplomu.